Dječije knjige (ili bar neke od njih) imaju tu prednost nad ostalim literarnim ostvarenjima, jer se nikada ne zaboravljaju, jer imaju posebno mjesto u kovčegu naših uspomena.
Bez obzira da li se u kasnijim godinama družili s knjigom ili ona bila potisnuta na marginu naših zanimanja, prve pjesme, priče, bajke ili efektne scene iz romana s kojima smo se susreli u našim ranim dječačkim danima traju bojama prvih uzbuđenja i prvih doživljaja umjetnosti riječi, traju snagom koja se ni sa čim drugim ne može usporediti.
Zmijanje i Grmeč
Djela Branka Ćopića “Ježeva kućica”, “Priče ispod zmajevih krila”, “U carstvu leptirova i medvjeda”, “Magareće godine”, “Orlovi rano lete”, “Doživljaji družine iz Prokinog gaja” ili urnebesne dogodovštine dvojice samo naizgled ljutih protivnika - psa Žuće i mačka Toše, koji jedan bez drugog ne mogu, nisu lektira za jedno ljeto i jedno raspoloženje. Oni su trajnost, sačuvana ljepota i vedrina koje opstoje u čovjeku i onda kada on biološkom neminovnošću napusti zelene bregove djetinjstva i zaputi se stazama mukotrpnog, teškog, sivog trajanja borbe za egzistenciju i često gorčine zbog nemogućnosti postignuća željenih ciljeva.
U Ćopićevoj literaturi za djecu život se nije odrekao svoje složenosti i svoje težine, ali je u njemu sačuvano mnogo svjetlosti, optimizma i vjere u istinske vrijednosti ljudskog postojanja.
Odrastao sam na selu, na vučarnom, vjetrometnom i mećavnom Zmijanju, na Zmijanju s njegovim plavetnilom, ljepotama i surovostima, ljudima posebnog kova koji se, pjesma kaže, kao i Kozarčani i Grmečlije, poznaju po pjevanju, po srčanosti, inatu i ljubavi prema ljepoti u njenim najraznovrsnijim oblicima.
Sreća je bila što sam se već tada susreo s jednim Ćopićevim djelom. Bila je to zbirka “U carstvu leptirova i medvjeda”, kojom je tada još nepoznati knjigoljubac s Grmeča (dakle, moj zemljak, između Grmeča i Zmijanja, udaljenost vazdušnom linijom je oko pedeset kilometara) zadivio, u samo sumračje Drugog svjetskog rata, beogradsku kulturnu javnost, najveća imena literarne scene, svježinom i poletnošću kazivanja, maštavošću i finim humornim obasjanjima, čarovitošću sna odsanjanog ispod zmajevih krila.
U Carstvu, koje je kasnije, iz ideoloških razloga, preimenovao u Svijet, naslikao je divljačni i pitomi živalj rodne planine, zvijeri, divljač, ptice, bube u prirodnom staništu grmečkog okruženja u kojem se odvijao složen i isprepleten život koji je, na poseban način, odražavao, u ZOO-projekciji, sve ono što se zbiva i u svijetu ljudi. Pri tome, Ćopić se klonio basnovite podjele uloga koja nije dozvoljavala nikakvo odstupanje od unaprijed utvrđene sheme govorenja, ponašanja i zaključivanja. Basna ima veću didaktičku upečatljivost, Ćopićeve ZOO-priče pune su liričnosti, slobode, svježine i beskrajne varijantnosti individualne interpretativne širine.
Priča svojim umjetničkim kvalitetima najprije izaziva uzbuđenje, podstiče doživljaj, a zatim navodi na razmišljanje. Sjećam se kada sam bio mali da su na mene najviše djelovale dvije životinjske storije: “Posljednji potomak velikog borca” i “Pauk, bubice i vjetrovi”.
Borio se smijehom
U prvoj od njih opisuje se tragična smrt ostarjelog usamljenog risa, posljednjeg izdanka jednog gorskog i nepokretnog plemena koje je nekad vladalo planinom. Kada je, u želji da ga istjera iz njegove jazbine, nasrnuo džinovski medvjed, on se borio do kraja i umro gledajući crveni mjesec i krv što se slivala niz njegovo razderano krzno... Vidio sam da je taj pobijeđen, ali neporažen borac veoma sličan nama Zmijanjcima, nama kojima je domovina, uz tradiciju i vjeru, najviša vrijednost postojanja.
I dok je u “Posljednjem potomku” naglašena ta, rekao bih, junačka, borbena strana našeg slobodarskog temperamenta, u “Pauku” je dočarana borba malenih, sitne bubice koja se, znajući da neće moći izaći kao pobjednik u neravnom duelu sa zlim paukom koji je želio da gustom mrežom prekrije nebo i svemu živom uskrati sunce, ipak žrtvovala, dala sve što je mogla - život, da bi svjetlost obasjala svačiju studen i donijela svima radost.
Pisac koji me je inspirisao u mojim ranim godinama, sada to mogu sa sigurnošću reći, bukvalno mi je stavio pero u ruku da pokušam i sam da opišem što sam vidio, čuo u planini, u letu ptica, zavijanju vjetra ili reskom šumoru zrelih zmijanjskih trava.
Ali, drugačijeg temperamenta i senzibiliteta (Ćopić je samo jedan!!!), ja ipak nisam krenuo stazama njegove čarobne šume, koja je bila naseljena bajkovitom dobrotom i obasjana fenjerom nasmijanog nebeskog skitnice. U bajkama koje su na mene djelovale poput velova svjetlosti, Ćopić je pokazao svu svoju maštovitost i lirski registar čudesne zemlje snova. Bajka je nastala, njegova bajka, da bi pokazala uzbudljivu ljepotu svijeta, one izuzetne trenutke od kojih se čovjeku vrti u glavi i treperi pred očima, a biće prožima zanos estetskog doživljaja.
Vječna sadašnjost Ćopićevog literarnog prisustva
Pisac se borio smijehom. Smijeh je bio i sredstvo vaspitanja i usmjeravanja najmlađeg naraštaja koji je trebao biti pripremljen na opasnost, ali i svjestan da se za pravdu i ljepotu pojedinac (kao dio zajednice, ali i individualno) mora boriti i podnositi žrtve, jer sreća nikad ne može biti u posjedu samo jednog čovjeka. Sreća može biti potpuna samo ako pripada svima, ako čovjek ima s kim da je podijeli. Zbog toga je obično (“Magareće godine”, “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje”, “Bitka u zlatnoj dolini”, “Lijan vodi karavane”) glavni protagonista njegovih romana kolektiv koji je jedino prirodno okruženje u kojem čovjek može da ispolji sve svoje individualne kapacitete.
Taj kolektiv ne čine samo djeca nego i odrasli (npr. poljar Lijan koji je, slično Ćopiću, do kraja života ostao veliko zasanjano dijete), taj kolektiv čine, kako fiktivni junaci piščevog literarnog svijeta tako i protagonisti koji su u jednom trenutku stvorili istoriju.
Najljepše igralište za čitaoce
Za mene je Ćopićevo književno djelo najljepše igralište za čitaoce, a njegov autor je najbolji podučavalac da razumijemo vrijeme u kojem smo nekada živjeli. Zbog korištenja stilizovanog narodnog jezika, prožetog sočnim i mekim humorom, Branko će ostati trajno u književnosti, zato nije slučajno da je on bio i ostao najomiljeniji i najčitaniji naš pisac.
Jednako potrebna i odraslima
Kada danas pokušam da definišem pojam književnosti za najmlađe, da je sagledam u relevantnim aspektima njene literarne i psihološke posebnosti, onda zaključujem da se ona, u totalitetu komponenata, najpotpunije ostvaruje u opusu Branka Ćopića. Iako ona odražava potrebe, stanja i raspoloženja, ona je, začudo, jednako potrebna i odraslima, jer im pruža toliko potrebnu radost i končić Arijadninog klupka u lavirintu životnog i istorijskog trenutka.
Nema komentara:
Objavi komentar